You are here

Ako ne dozvolimo djeci da rizikuju ostavićemo ih nesposobnim da se suoče sa onim što život baci pred njih

Prema mišljenju Mišel Vizbi, koja vodi pet Montesori predškolskih ustanova u Eseksu i Hartfordširu, u Velikoj Britaniji, veliki problem današnjih roditelja je to što od svoje djece očekuju previše - nepogrešivost i to u najranijim  fazama odrastanja i učenja, a zauzvrat im ne dozvoljavaju da sama pokušavaju i griješe, a upravo iz njenog iskustva učenje metodom pokušaja i pogrešaka je osnovno i "normalno" u istraživačkim poduhvatima mališana. 

Djeca postaju aksesoari uz roditelje koji se takmiče ko će da ima "savršeno" uspješno dijete, upozorava Mišel Vizbi. Kultura koja je usmjerena na cilj i koja je prisutna u školama sada prijeti da prodre u rane godine obrazovanja sa testiranjem četvorogodišnjaka koji treba da krenu u školu u septembru 2016.

Definisanje dječijeg razvoja po nivoima i na ovakav način, dovelo je do napadnih roditelja takmičarskog duha, kao što su stroge mame koje ne dozvoljavaju djeci da prave greške. Vrtići smatraju da se ovo odražava i na mlađe uzraste.

Mišel Vizbi, koja je govorila na četvrtoj godišnjoj konferenciji Montesori evaluacije i akreditacionog tijela na temu "Pomaganje djeci da se nose sa rizikom", zabrinuta je što ovaj običaj danas radi djeci. Rekla je za daynurseries.co.uk da „djeca postaju aksesoari. Zabrinuta sam da će doći do stepena gdje će se roditelji takmičiti oko toga do koje faze je njihovo dijete došlo u EYFS-u (standard za učenje, razvoj i brigu o djeci od rođenja do pet godina) kada su napustili vrtić."

Dopustite djeci da prave greške

„Važno je da dopustite svom djetetu da pravi greške. Pustite dijete da bude dijete. Nikad neće postati ono što njihovi roditelji žele da ono bude," upozorava ona. Njeni vrtići se umnogome vode filozofijom o ohrabrivanju djece da budu samostalna i da uče kroz greške. „U našim vrtićima imamo mnogo treninga sa osobljem na temu koliko je važno imati povjerenja u djecu."

„Takođe, razgovaramo sa roditeljima o tome koliko je bitno da puste svoju djecu da rizikuju i u stvari, radi se o tome da ti, kao vaspitaču, roditelji vjeruju," kaže ona. „Jasno stavimo do znanja roditeljima da dopuštamo djeci da rizikuju – od penjanja na drveće, do toga da sami sebi sipaju piće i koriste prave noževe da sijeku užinu, do jednostavnih zadataka u izborima tokom dana – za kakvo učenje se odluče i kako će im proteći dan. Možda na kraju u evidenciji nećete vidjeti nešto posebno, ali ćete vidjeti pravu sliku djetetovih sposobnosti i interesa."

 

Pravila

Priznaje da postoje pravila kod davanja djeci više slobode, ali dodaje: „Pravila postoje, ali samo da se osigura da je sve na svom mjestu. Pravila nisu tu da bi vas zaustavila. Tu su da bi vas zaštitila. Pokušavamo da ne dozvolimo da kontrolišu nas ili odluke koje donosimo sa djecom." „Ipak, kao stručnjaci, dopuštamo pravila i rizikujemo nezgode kako bismo ograničili mogućnosti koje djeca imaju. Marija Montesori rekla nam je da "vjerujemo djetetu"; gdje smo izgubili sposobnost da to i radimo? U svom pisanju nas redovno podsjeća da dijete najbolje zna sebe, a opet, mi i dalje stojimo iznad njega i usađujemo mu naše znanje i ne dajemo djetetu pravo na glas da dijeli svoje - samo ukoliko ne ispuni zadatke ishoda učenja." „Sve je u tome da djeca budu svjesna rizika koji mogu da se dogode i da se osigura da znaju što može da se dogodi; u tome da dijete razume i da ga podstičemo da proširi svoja znanja tako da može u potpunosti samo da donosi odluke za sebe. "

Prinicipi Montesori metode su ti da djeca uče kroz izbor, pokušaje i kroz samostalan rad, prije nego kad im neko govori.

Samostalno učenje

Samostalno učenje predstavlja vjerovanje djetetu da zna sopstvene sposobnosti. Poredi to sa onom starom analogijom. „Ako dijete hoda uza zid, stići će do kraja, ali ako im kažete da budu oprezni, ono će pasti zato što ih ometate svojim petljanjem."

Prema riječima gospođe Vizbi, ne davanje djeci prilike da rizikuju ima ogroman efekat na njihove sposobnosti da donose odluke, a to znači da se plaše da probaju stvari - da rizikuju, koliko god to malo bilo.

U njenim vrtićima djeci je dozvoljeno da koriste prave bokale, tanjire, činije i noževe i kaže da rijetko kad imaju nezgode, jer "djeca nauče da se stvari lome i da mogu da budu opasne, tako da razviju poštovanje prema njima i tretiraju ih sa pažnjom, a ovo kasnije određuje kako će se pobrinuti za skoro sve oko sebe."

Naravno, roditeljski je instinkt da žele da zaštite svoju djecu, ali ona vjeruje da će "na duže staze dijete više biti u opasnosti ako mu nedostaje svijesti o tome". „Kada sam ja bila dijete, moja mama nije uvijek znala gdje sam. Tako da, ako si ogulio koljeno, samo si se pomirio sa tim i obično nisi ni brinuo o tome."

Gospođa Vizbi ima veoma koristan savjet - "ako vidite da vaše dijete radi nešto što vas kao staratelja mnogo zabrinjava, izbrojte do deset prije nego što reagujete, jer će vas, kao i uvijek, iznenaditi i uraditi što god su zamislili."

Strategije za izlazak na kraj sa ovim

Ona je istražila predmet rizika i učila taj koncept u svojim vrtićima. „Bila sam šokirana kada sam radila istraživanje na temu rizika jer sam ustanovila da su se djeca često okretala da provjere sa odraslima da li je u redu da urade nešto, da pokušaju nešto ili čak da pređu u drugi dio prostorije.“

„Danas djeca ne uče strategije kako da izađu na kraj sa nečim, a to su vještine koje su im potrebne u životu."

„Ako ne počnete rano i nemate priliku da budete slobodni i pravite greške, nikada nećete moći da izađete na kraj sa onim što život baci pred vas. Ako previše zaštitite svoje dijete, nikada neće naučiti da pravi greške." Trening i istraživanje teže da se fokusiraju na preuzimanje rizika u vidu rizika u spoljašnjoj okolini i fizičkog rizika.

Međutim, gospođa Vizbi kaže da se preuzimanje rizika može svakodnevno lagano integrisati u život unutar samog vrtića. „Iz dana u dan posmatram djecu kako preuzimaju rizik, koliki god on bio, kako samostalno odlučuju koju aktivnost da obavljaju, kako koriste kuhinjske noževe, da pripreme hranu, lomljive bokale i šolje kada piju i kako prave izbore koji vode učenju u našem okruženju, i opet ovi zadaci nisu nikad shvaćeni kao rizik! Cilj Montesorija je bio da smanji bespotrebna ograničenja nad djetetom i da ga skloni od štetnog uticaja očekivanja odraslih."

„Sloboda da djeluje, kombinovana sa vještinama koje jačaju samostalnost, dopušta djetetu da se razvija samostalno i da stekne iskustvo i samopouzdanje potrebno da postane u potpunosti funkcionalna odrasla osoba."

„Osposobljavanje djece razvojem ovakve samostalnosti, dajući im moć nad sopstvenim izborom između rizičnih odluka, će ih bolje pripremiti da budu samostalne individue u ranom dobu i prepoznaje njihovo pravo da već sada budu viđeni kao individue, prije nego odrasla osoba u čekanju," kaže ona.

 

Izvor: http://www.daynurseries.co.uk/news/article.cfm/id/1570922/stopping-child...