Dječije emocije po svojim karakteristikama značajno se razlikuju od emocija odraslih osoba. Dijete, kada je npr. ljuto, reaguje cijelim svojim tijelom, veoma glasno, burno, intenzivno nezavisno od toga ko je u njegovoj okolini i kakve su reakcije okoline – odraslih i djece. Zamislite, kako bi izgledalo kad bi odrasli čovjek koji je ljut na svog šefa, na sred sastanka svoju ljutnju iskazao na isti način kako to čine djeca?!
Koliko god vam bilo zanimljivo i činilo se uspješnim to što se vaš dvogodišnjak sam snalazi na youtube-u, umije sam da ukuca “Pepa prase” na kompjuteru ili odigra igricu na mobilnom telefonu (pritom možda greškom naruči nešto preko interneta, skine virus, ili obriše neke važne podatke) ipak razmislite da li je to ono što mu je tako malom potrebno. Pročitajte tekst kanadskog dječijeg terapeuta, specijaliste Kris Rovan, objavljenog u “Hafington postu” i razmislite o mnogobrojnim štetnim uticajima tehnologije na razvoj djeteta.
Tokom prve godine života nema razlike između igranja i učenja. Što se više djeca igraju i manipulišu predmetima oko sebe, više uče o njima. Na primer, oblici – dijete će vrlo brzo shvatiti da neki predmeti mogu da se kotrljaju, a neki ne; neki predmeti mogu da se slažu na druge, a drugi ne mogu. Kada se radi o veličini – dijete će shvatiti da male stvari može da ubaci u velike, dok obrnuto nije moguće.
SVA PRAVA SU ZADRŽANA
