Dječije emocije po svojim karakteristikama značajno se razlikuju od emocija odraslih osoba. Dijete, kada je npr. ljuto, reaguje cijelim svojim tijelom, veoma glasno, burno, intenzivno nezavisno od toga ko je u njegovoj okolini i kakve su reakcije okoline – odraslih i djece. Zamislite, kako bi izgledalo kad bi odrasli čovjek koji je ljut na svog šefa, na sred sastanka svoju ljutnju iskazao na isti način kako to čine djeca?!
Razlike u ispoljavanju emocija kod djece i kod odraslih pod značajnim su uticajem procesa socijalizacije – učenja relevantnih i društveno poželjnih oblika ponašanja.
Kada poredimo emocije kod djece i emocije kod odraslih osoba jasnije možemo utvrditi karakteristike dječijih emocija:
1. Dječije emocije su jednostavne, spontane i odmah se izražavaju. Činjenica da djeca odmah izražavaju svoje emocije znači da one ne zahvataju njihove unutrašnje organe, za razliku od odraslih koji svoje emocije često sputavaju, skrivaju i ne izražavaju, što može dovesti do čitavog niza problema sa psiho-fizičkim zdravljem i do pojave velikog spektra bolesti.
2. Dječije emocije su česte i kratkotrajne. Djeca su u stanju da u toku samo nekoliko minuta budu i srećna i bijesna i tužna. Djeca predškolskog uzrasta izuzetno rijetko mogu dugo da ostanu u jednom emocionalnom stanju, čak i kad su izložena tragičnim događajima. U takvim situacijama, dječija emocionalna izražavanja su pod direktnim uticajem emocionalnog izražavanja odraslih u njihovoj okolini (prije svega za odrasle za koje je dijete dominantno vezano). Sa tog aspekta, veliki je značaj mogućnosti zaštite mentalnog zdravlja djece u kriznim i traumatskim situacijama adekvatnim postupcima odraslih.
3. Dječije emocije su snažne, dijete ne zna da ih sakrije i pokazuje svoje emocije otvoreno, što omogućava lakši uvid u njegovo opšte stanje. Brzina i snaga emocionalnog reagovanja djece pod snažnim je uticajem temperamenta djeteta (koji je pod dominantnijim uticajem nasljednih faktora).
4. Sa uzrastom dječije emocije se sve više diferenciraju. Pod uticajem faktora sredine djeca polako kontrolišu svoje emotivne reakcije (socijalizuju se). Emotivna reakcija svakog djeteta zavisi od njegovih ličnih doživljaja i iskustva. U specifičnim emotivnim situacijama svako dijete reaguje na drugačiji (svoj) način. Na primjer, kada su uplašena, neka djeca se sakrivaju, druga plaču, a neka traže majku ili neku drugu odraslu osobu koja će im pružiti sigurnost i zaštitu.
Kako bi roditelji trebalo da reaguju kada dijete izražava bijes i ljutnju?
U skladu sa gore navedenim karakteristikama emocija djece, ne treba da vas zabrine ako je vaše dijete predškolskog uzrasta u kratkom vremenskom intervalu npr. beskrajno srećno a odmah nakon toga neizmjerno tužno. Ono o čemu kao roditelji treba da povedemo računa je kako dijete ispoljava svoj bijes i ljutnju. Ukoliko je u ispoljavanju tih osjećanja destruktivno (npr. baca, kida, lomi igračke), veoma je važno da na takvo ponašanje dosljedno reagujemo, i opomenemo dijete uz objašnjenje zašto takvo ponašanje nije dobro. Ovdje je prilika i da se preispitamo kakve su naše reakcije kada smo bijesni ili ljuti, jer ukoliko se mi tada ne kontrolišemo (vičemo, lupamo, prijetimo…) velika je vjerovatnoća da će i reakcije naše djece veoma ličiti na naše. U svakoj situaciji u kojoj nisu usklađene naše verbalne poruke djetetu (kako treba da se ponaša i zašto nešto nije dobro) i naše ponašanje (kako se mi sami ponašamo u određenim situacijama), dijete će „preuzeti“ ono što vidi od nas (ono što mu pokažemo), a ne ono što mu mi kažemo. 
Autor: Tanja Nedimović, doktor psiholoških nauka
