Djeca jako teško kontrolišu emocije. Pogotovu jer ona nemaju razvijen osjećaj samokontrole, ali ni razumijevanja socijalno-prihvatljivog ponašanja da shvate da nije u redu da se ljute i viču na sred igrališta ili u holu Doma zdravlja. Emotivna inteligencija je nešto što se razvija u toku cijelog života ali je jako važno rano početi “vježbanje” sa djecom kako bi shvatila kakve se to promjene u njima dešavaju prilikom reakcija na razne situacije sa kojima se susrijeću.
Strašni dvogodišnjaci. Trinejdžeri. Neuhvatljivi četvorogodišnjaci. Ovo su godine koje prate nekontrolisani ispadi i burni izlivi emocija – pomalo opori podsjetnik da mala djeca još uvek nijesu naučila kako da kontrolišu svoje emocije. Ipak, umjesto da skrštenih ruku čekamo da prerastu ovu fazu, mi, koji se o njima staramo, možemo da iskoristimo ovu priliku i da ih naučimo kako da razviju emotivnu pismenost, od čega će imati kako neposredne, tako i dugoročne koristi.
Sve je više ispitivanja koja potvrđuju djelotvornost eksplicitne obuke u oblasti emotivne inteligencije sa kojom se počinje od najranijeg uzrasta. Mnogi izvori navode da predškolci koji učestvuju u programima za razvoj socio-emotivnih sposobnosti pokazuju manje sklonosti ka agresivnom ponašanju i manje anksioznosti, pri čemu takođe postaju bolji u rješavanju socijalnih problema. Iako mirnija atmosfera u učionici koju ovakvi programi omogućuju svakako donosi mnoge prednosti, postoje i mnoge druge koristi koje postaju prepoznatljive tek nakon predškolskog uzrasta: uočena je snažna korelacija između pro-aktivne socijalizacije u ranom djetinjstvu i budućeg akademskog postignuća i mentalnog zdravlja. Drugim riječima, kada djeca nauče da smireno izražavaju svoje emocije, da svoja osjećanja pokazuju riječima i da se sa drugima ophode ljubazno, time postavljaju temelje svog budućeg uspjeha i dobrobiti.
Čak i bez formalnog nastavnog plana, roditelji i vaspitači djece najranijeg uzrasta mogu mnogo da učine kako bi pospješii njihovo emotivno opismenjavanje.
Što je to što roditelji i vaspitači mogu da urade
1. Imenujte emocije
Ukoliko umijemo da promislimo ono što čujemo, umjećemo i da damo pravi savjet. Terapeuti najprije saslušaju pacijente, da bi se zatim analitički osvrnuli na ono što je rečeno, čime svojim pacijentima pomažu da shvate sopstvenu situaciju. Iako mala djeca i predškolci imaju ograničene sposobnosti verbalnog izražavanja, roditelji i njihovi učitelji mogu da 'osluškuju' njihovo ponašanje – bilo da se radi o vikanju, guranju, plakanju ili povlačenju – važno je da se ovakve situacije analiziraju i da se njihova osjećanja nazovu nekim imenom. To bi moglo da zvuči poput ovoga:
„Ti si se razbijesnio! Tvoj mali bata je pocijepao tvoj crtež i ti si sada BIJESAN.”
„Tužan si. Baka je otišla, a htio si da ostane. I sada si tužan, baš tužan.”
„Srećan si! Dobio si veliki balon i skačeš gore-dolje, jer si tako srećan!”
Neka vam ovako eksplicitno izražavanje ne bude čudno, stvari uvijek treba nazivati pravim imenom. Vremenom, kako dijete sazrijeva, ova strategija se može primijeniti za uvođenje novih nijansi u značenju, kojima se bogati njihov vokabular emotivnih stanja: „Zvučiš iznervirano. Kula ti se srušila, a mnogo si radio da bi bila tako visoka! Ko se ne bi razočarao?” Ili: „Prepao si se, zar ne? Baš je glasno zagrmjelo, i baš te je iznenadilo.”
2. Normalizujte emocije
Emocije se moraju kategorisati kao dobre ili loše. Uprkos tome, snažne emocije mogu da preplaše ili potpuno obuzmu dijete. Zbog toga je neophodno da se njihove reakcije na stimulanse normalizuju, tako što ćemo im objasniti da svi ponekad osjećamo bijes, tugu ili strah; time ćemo ih utješiti i pomoći da steknu sposobost sagledavanja situacije iz različitih perspektiva. Nakon što se dijete smiri, potrebno je da se još jednom vratimo korak po korak unazad, da ukratko sumiramo što se tačno desilo, sa posebnim osvrtom na djetetova osjećanja. Kada to uradimo, dobro je da djetetu objasnimo da se svi tako ponekad osjećamo, uključujući i nas same. Na primjer, reći ćemo u: „Kada je baka jutros otišla, bio si veoma tužan. Udarao si nogama i plakao. Htio si da baka ostane i da se igrate. Svi smo ponekad tužni. I ja sam bila tužna kada je baka otišla, jer volim da pričam sa njom i gledam kako ti čita knjige. Tužno je kada se ljudi rastaju. Hoćeš li da je pozovemo sjutra da je pozdravimo, ili da joj nešto nacrtaš?”
I nešto što nije loše znati unaprijed: Nemojte se iznenaditi ukoliko dijete zatraži da mu više puta pričate istu priču 'Kako sam se razbijesnio kada smo igrali 'Ne ljuti se, čovječe'. Ovakvo ponavljanje ima svojih prednosti: događaj koji je izazvao emotivnu reakciju je bezopasno smješten u prošlost, tako da ga zajedno sa djetetom možete koristiti kao reper za buduće emotivne stimulanse.
3. Razvijanje strategija
Iako prije ili kasnije svi naučimo da red ispred kase u supremarketu nije najbolje mjesto za nekontrolisani izliv nezadovoljstva, to ne znači da ne doživljavamo frustraciju u situaciji kada kasnimo, a zaglavljeni smo u saobraćajnoj gužvi. Mada ne možemo uvijek da kontrolišemo svoja osjećanja, možemo da kontrolišemo način na koji ih izražavamo.
Koristeći jednostavne strategije koje se lako pamte, možete pomoći razvoju djeteta. Ukoliko dijete ima problema sa određenom vrstom agresivnog ponašanja, pomozite mu da verbalno izrazi ono što ne može i ono što može, kao na primjer: „Kada sam ljut, ne smijem da udarim svoga brata, ali smijem da lupam nogama o pod i da stiskam loptu.“ Takođe je moguće pronaći vezu između raspoloženja i zdrave ishrane, fizičke aktivnosti i spavanja: “Ponekad kada osjećam frustraciju, dovoljno je da pojedem neku voćku ili da odspavam, pa da se osjećam bolje.”
Preporučujemo: Pogledajte kategoriju igračaka Igra uloga!
4. “Čitanje” slika
Istraživanja pokazuju da čitanje umjetničke proze pomaže razvoju empatije. Slikovnice nam pomažu da kod mališana razvijemo emotivnu pismenost, uz pomoć ilustracija koje djeluju kao okvir za vizuelni kontekst. Kada u priči dođe do određenog srećnog, zastrašujućeg ili frustrirajućeg obrta, treba zastati i zajedno sa djetetom pogledati sliku. „Pogledaj je – što msiliš, kako se ona sada osjeća?“ Proučite izraz lica junaka iz priče, njihovu pozu i postupke. Istu ovu tehniku možete primijeniti i kada zajedno gledate nešto na ekranu.
5. Vježbe usredsrijeđene meditacije
Koncept usredsrijeđene meditacije potiče iz Budizma, a danas je opšte-prihvaćen među ljekarima i nastavnicima kao sredstvo kojim se potpomaže mentalno zdravlje i poboljšava samoregulacija emocija. Ključni princip ovih vježbi jeste umirivanje tijela i duha i usmjeravanje cjelokupne pažnje na pojave u okruženju – zvuke, mirise i prizore. Vježbajte da sa svojim učenicima ili djecom – sjedite u tišini 60 sekundi, a zatim ispričajte jedni drugima što ste vidjeli i čuli. Uvedite svakodnevne 'šetnje osluškivanja' u parku ili u susjedstvu. Prije spavanja, ili po završetku časova u školi – ispirčajte drugima o malim zadovoljstvima koje ste imali tog dana.
Emotivna pismenost je osnova za bilo kakav napredak, baš kao i učenje slova maternjeg jezika. Kao što psiholog Danijel Goleman kaže: „Ukoliko neko ne koristi svoje emotivne sposobnosti i ne posjeduje svijest o samom sebi, ukoliko ne može da kontroliše silinu svojih emocija, ne posjeduje saosjećanje i iskustvo istinskih odnosa sa drugima, takva osoba ne može uspjeti u životu, bez obzira na inteligenciju.”
Izvor: independent.co.uk
