Naučna istraživanja ljudskog mozga ukazuju na to da tehnika koriščenja prstiju prilikom učenja matematike ne samo da nije “djetinjasta”, već je od ključne važnosti za matematička postignuća. Prenosimo vam zaključke istraživanje profesorke Džo Boaler sa Sanford Univerziteta čiji je predmet bilo, najprostije rečeno, korišćenje prstiju prilikom rješavanja matematičkih problem.
"Prije nekoliko sedmica radila sam u svojoj kancelariji, kada je tišinu prekinuo telefonski poziv. Bila je to majka koja je zvala da kaže da je njena petogodišnja ćerka došla uplakana iz škole, jer joj učiteljica nije dozvolila da broji na prste." Ovo nije usamljen slučaj – širom zemlje, ali i svijeta, škole redovno zabranjuju korišćenje prstiju u učionici ili učenicima jasno stavljaju do znanja da je korišćenje prstiju nešto što rade samo bebe. Sve se ovo dešava uprkos nedvosmislenim i pomalo iznenađujućim nalazima u ovoj oblasti neurologije koji ukazuju na važnost dijela našeg mozga koji “vidi” prste, a koji ne gubi na značaju ni nakon onog perioda u razvoju kada koristimo prste za računanje.
Naš mozak može da "vidi" predstavu naših prstiju
U ispitivanju koje je prethodilo njenom analizirali su poseban dio našeg mozga koji je zadužen za opažanje i predstavljanje prstiju, koji je u nauci poznat pod nazivom somatosenzorna zona prstiju. Ono što je zanimljivo jeste da su istraživači utvrdili da naš mozak može da “vidi” predstavu naših prstiju, čak i kada prste ne koristimo za računanje. Ispitivači su otkrili da kada su djeci uzrasta 8 do 13 godina dati složeni problemi sa sabiranjem, somatosenzorna zona prstiju bi postajala veoma aktivna, uprkos tome što učenici nijesu koristili prste u rješavanju zadataka. Rezultati istog ispitivanja ukazuju da se somatosenzorna zona takođe dodatno aktivira prilikom rješavanja složenijih problema sa većim brojevima i više računskih radnji. Neka druga istraživanja su pokazala da su učenici koji su uspješnije koristili prste u prvom razredu ostvarili bolje rezultate u rješavanju zadataka sa poređenjem brojeva i izvođenjem procjena u drugom razredu. Čak je i kod studenata fakulteta ustanovljena pozitivna korelacija između percepcije prstiju i računanja. (Ispitivači procjenjuju razvijenost percepcije prstiju tako što dodirnu prst na ruci studenta, a student ne gledajući pogađa koji je prst dodirnut).
Rezultati ispitivanja – kako biheviorističkih (ispitivanja ponašanja), tako i neuroloških – pokazuju da ne samo da je moguće da se kod pojedinca putem vježbe razvije i unaprijedi sposobnost percepcije i prikaza prstiju, već i da unaprijeđenjem ovih sposobnosti poboljšavamo sopstvena matematička postignuća.
Jedan od primjera kako možete kod djeteta vježbati prstiće dat je ispod.
Napravite nekoliko mini klavira i obojite dirke različitim kombinacijama boja, a papiriće različitih boja nalijepite djetetu na prste. Onda mu zadajte da „prstom zelene boje dodirne zelene dirke na svim klavirima“.
Ostale zadatke možete pogledati na sledećem linku.
(Svi zadaci su preuzeti sa sajta Stanford Univerziteta i na engleskom jeziku su).
Zadaci se zasnivaju se na programima obuke koje koriste istraživači sa ciljem poboljšanja kvaliteta koordinacije rada prstiju i opažanja. Ispitivanja su pokazala da je kod šestogodišnjaka kod kojih je unaprijeđen kvalitet korišćenja prstiju u funkciji predstavljanja, takođe došlo do unaprijeđenja aritmetičkih sposobnosti, i to naročito vještina poput brojanja i uređivanja nizova brojeva. U stvari, kvalitet prikaza prstima koji su postizali šestogodišnjaci pokazao se kao pouzdaniji pokazatelj njihovog budućeg učinka u rješavanju testova iz matematike, nego što je to bio broj poena koji su osvojili na testovima kognitivnog rezonovanja.
Razvoj fine motorike kod djece mlađeg uzrasta može se podsticati raznim didaktičkim igračkama.
Uprkos svemu, mnogi nastavnici vjeruju da je korišćenje prstiju od strane djece ne samo beskorisno, već nešto od čega bi ih trebalo odučiti što je prije moguće.
Računanje pomoću prstiju zapravo jača mozak!
Uprkos raspravama koje ne jenjavaju među neurolozima o prirodi veze između vještine korišćenja prstiju i postignuća u matematici, svi se slažu da je ova vještina od suštinske važnosti. Neki od vodećih istraživača u ovoj oblasti objašnjavaju da, ukoliko učenici ne koriste prste u učenju računa „mozak jednostavno ne može da stvori normalnu predstavu o brojevima”.
Jedna od preporuka neurologa koji sprovode ova istraživanja jeste da bi škole trebalo da se usredsrijede na prepoznavanje razlika među prstima, što podrazumijeva ne samo brojanje pomoću prstiju, već i mnoge druge aktivnosti. Na primjer, muzičari koriste prste za sviranje instrumenata, a mogu da oponašaju sviranje bez stvarnog instrumenta u rukama. Uprkos ovome, škole po pravilu ne posvećuju dovoljno pažnje razlikovanju prstiju, i prema saznanjima kojima raspolažemo ni jedan publikovani nastavni program ne podstiče ovu vrstu matematičkih vježbi. Umjesto toga, i pretežno zahvaljujući školskim administrativnim normama i medijima, mnogi nastavnici su uvjereni da je korišćenje prstiju kod dece beskorisno i da bi ga što je prije moguće trebalo eliminisati. Postoje i primjeri programa dodatnih vannastavnih aktivnosti koga koristi na hiljade porodica u mnogim zemljama širom svijeta, koji roditelje savjetuju da je brojanje uz pomoć prstiju nešto što ne bi trebalo dozvoliti, i da roditelji čija djeca upražnajvaju ovu naviku to obavezno prijave učiteljima.
Prema najnovijim ispitivanjima u oblasti funkcija mozga, svako insistiranje da djeci zabranimo da koriste prste prilikom računanja moglo bi da dovede do usporavanja razvoja njihovih matematičkih sposobnosti. Po svemu sudeći, prsti predstavljaju jednu od četiri najkorisnija vizuelna sredstva koja su nam na raspolaganju, i zona mozga koja je posvećena prstima koristi se do odmaklog odraslog doba. Veoma je moguće da pijanisti i drugi muzičari svoje natprosječne matematičke sposobnosti u odnosu na one koji ne uče da sviraju neki instrument duguju upravo potrebi i važnosti razvoja percepcije prstiju.
I dok bi nastavnici svakako trebalo da odobravaju i podstiču svoje mlađe učenike na korišćenje prstiju, takođe bi u radu sa učenicima svih uzrasta trebalo raditi na korišćenju prstiju kod brojanja i računanja, kao jedne od metoda za jačanje sposobnosti mozga.
Zanimljiva matematika uz metode vizuelizacije
Vizuelna matematika poseduje posebne moći, bez obzira na uzrast i profil učenika. Prije nekoliko godina, Hauard Gardner je predložio teoriju više vrsta inteligencija, koja počiva na postavci da različiti pojedinci imaju različite pristupe učenju, među kojima su i vizuelni, kinestetički ili logički. I dok je ova zamisao pomogla da ljudi prošire svoje poglede na inteligencju i sposobnosti, u školama su je često pogrešno koristili, obilježavajući učenike nekom od prikladnih etiketa, da bi ih potom podučavali koriteći mahom jedan pristup odabran u skladu sa kategorijom učenika.
Zbog toga i ne iznenađuje činjenica da učenici često osjećaju da je matematika nepristupačna i nezanimljiva, kada ih u učionici urone u svijet apstrakcija i brojeva. Učenike tjeraju da napamet uče matematičke podatke i da besomučno ciframa ispisuju sveske i vježbanke, uz nedovoljno ili nimalo vizuelnih ili kreativnih prikaza matematičkih postavki, za što su često odgovorne direktive zvanične politike postupanja ili pogrešni priručnici za izradu nastavnih programa.
Neki od istraživača navode da će djeca koja uspješno razviju sposobnost vizuelnog razmišljanja biti predvodnici i najuspešniji u svijetu novih visoko-tehnoloških karijera u kojima je sve važnija uloga vizuelizacije tehnologija i tehnika – kako u poslovanju, tako i tehnologiji, umjetnosti i nauci. Rješavanje matematičkih zadataka pokreće različite sfere mozga i učenicima su potrebne razvijene sposobnosti vizuelizacije, korišćenja brojeva, simbola i riječi.
Uprkos tome što su ispitivanja funkcija mozga često nepristupačna običnoj javnosti, nema sumnje da ukoliko se prenesu na pravi način, saznanja do kojih dolaze neurolozi mogu da stvore iskru koja je potrebna da se konačno pokrene produktivna promjena – kako u matematičkoj učionici, tako i učenju matematike kod kuće.
U našem regionu postoje programi koji potenciraju korišćenje prstiju za aktivan razvoj mozga. Doktor Ranko Rajović, jedan od osnivača NTC sistema učenja ističe da se korišćenjem prstiju formira veliki broj sinapsi u mozgu.
Više o NTC sistemu učenja možete pogledati na sledećem linku.
Izvor: theatlantic.com
